Danas nećemo pričati prazne priče, pogledajmo malo dalje i popričajmo o pravom "srcu" koje će odlučiti ko će vladati scenom u sljedećih 10 godina – pogonskim baterijama. Mnogi proizvođači sada reklamiraju "masovnu proizvodnju polučvrstih baterija" i "prvu godinu ugradnje", kao da je "tehnologija čvrstih baterija" već zrela i gotovo da će se masovno primijeniti! No je li to stvarno tako? Istina je da su nas svi marketinški "uvalili" s "polučvrstim baterijama"!
Prvo malo hladnog tuša: ovo "polučvrsto" što sada vidite možda je samo "poboljšana" verzija tekuće baterije? One polučvrste baterije koje se sada u žurbi izbacuju na tržište, najjednostavnije rečeno, samo su čvrsti elektrolit u prahu zalijepljen na separator kao "flaster", ili je elektrolit napravljen u obliku "želea". Zar se to zove čvrsto? U principu, litijevi ioni još uvijek "plivaju", samo što u bazenu ima nekoliko kamenova više.
Rezultat? Baterija je teža, troškovi su veći, a je li sigurnost napredovala? Malo jest, ali energetska gustoća se u osnovi nije pomaknula. Nije li to "čvrsto radi čvrstog"? Ovakav pristup "tupim nožem rezanja mesa" daleko je od "revolucije" koju zamišljamo. Pa što je onda pravi "adut"? Moj odgovor je: potpuno čvrsta, i to "unutarnje serijski spojena" potpuno čvrsta baterija.
Koliko je to moćno? Pogledajmo podatke: visokoniklski ternarni s litijevim metalom, teoretski vrhunac može doseći 770 wh/kg. Koliko sada imaju tekuće baterije? Dvjesto-tri stotine. Ta razlika je kao između starog vlaka i brzog vlaka.
Još je genijalnija tehnologija "unutarnjeg serijskog spajanja". Zašto je naš sadašnji baterijski paket težak? Jer svaka mala ćelija mora biti obavijena kućištem i povezana kabelskim snopovima, a samo te "pomoćne" stvari koje ne rade ništa zauzimaju 20% težine. Kod potpuno čvrstih baterija, budući da je elektrolit čvrst, može se izravno serijski spojiti unutar same ćelije, a i otpornost na napon je visoka. To je kao da smo razbacane "male samostalne kuće" izravno pretvorili u "nebodere" – štedi prostor i smanjuje težinu.
Ono što mi je najviše promijenilo percepciju je trošak! Svi mislimo da je nova tehnologija sigurno užasno skupa, ali kad se dobro izračuna: proizvodna linija za tekuće baterije ima više od desetak procesnih koraka, proizvodni ciklus je 15-20 dana, a za GWh kapaciteta treba stotine ljudi; dok potpuno čvrsta baterija ima samo jedan procesni korak, gotova je u 2-3 dana, i potrebno je manje od deset ljudi! Dugoročno gledano, proizvodni trošak potpuno čvrstih baterija mogao bi biti niži od 50% troška tekućih, to je pravi "napad na nižu dimenziju".
Zamislimo scenarij: u budućnosti, voziti auto s potpuno čvrstom baterijom, zimi na sjeveroistoku domet se više neće prepolovljavati; na autocesti, punjenje će biti brzo kao točenje goriva; i najvažnije, nakon sudara nećete morati brinuti da će "iskra izazvati požar".
Naravno, vrijeme je za hladni tuš. Najveća prepreka potpuno čvrstih baterija sada je "problem sučelja". Kontakt čvrste faze s čvrstom fazom je kao kada spojite dva stakla – kontaktni otpor je ogroman, litijevi ioni "tisuće konja na uskom mostu", unutarnji otpor je zastrašujuće velik. Kako to riješiti? Napraviti i pozitivnu i negativnu elektrodu i elektrolit na nanometarskoj debljini, pretvoriti "točkasti kontakt" u "površinski kontakt". To je "skuplji" i "mozgalno zahtjevan" precizni posao.
Na kraju
Ovim putem upozoravam sve šefove automobilskih kompanija: ne trošite se na "polučvrsto". Pravi finale je potpuno čvrsto u razdoblju 2027-2030. Tko prvi riješi taj fizički problem "sučelja", taj će doista moći definirati energetsku sliku sljedećeg desetljeća. A što se tiče nas običnih vozača? Pričekajmo još malo, dobra hrana ne kasni, pravi "adut" tek dolazi!
